NAVIJAČ HAJDUKA KAO DIJAGNOZA
(Kolumna: Bijeli pogled ispod rozih cvika)
Piše: Bojan Filipović
Kad mi je cijenjeni urednik javio da naša zajebancija o pisanju kolumne o Hajduku postaje zbilja, te da bi trebalo sad stvarno i nešto napisati o Hajduku, nisam se puno mislio oko prvog teksta.
Toliko je tema oko Hajduka bilo samo zadnjih mjesec dana da ne znam koju bi pojedinačnu odabrao, ali sve te teme, količina tekstova objavljenih na teme o Hajduku, a posebno broj komentara i reakcija koje ti tekstovi privuku govori samo jedno: kad bi sve te reakcije koje priče o Hajduku izazovu, kad bi svu količinu emocija koje proizvedu, morao sažeti u samo jednu riječ da pokušam objasniti to stanje, to bi bila dijagnoza.
Navijač kao dijagnoza
Kad kažem da je navijač Hajduka dijagnoza mislim na psihičko stanje u kojem se nalaze sve vrste Hajdukovih navijača (oni koji idu stalno ili povremeno na utakmice ili oni koji ne idu nikako, pretplatnici ili oni koji to nisu, članovi ili nečlanovi…). To stanje proizvode određeni mediji i novinari, a zdušno ih prate botovi, trolovi, a posebno oni koji su zbog čišće postavljenih odnosa unutar kluba u zadnjih 15-ak godina izgubili sinekure i mogućnost da rade kao što su nekad radili, pa iz prikrajka čekaju bilo kakav trenutak da kao miševi izađu iz rupa i počnu p(lj)ucati po Hajduku i gađati ga tamo gdje je klub u tom trenutku najranjiviji, proizvodeći nerealnu histeriju uz pomoć svojih novinara i tako u krug.
Sve dok se Hajduk ne stabilizira, odigra par dobrih utakmica, poveže par pobjeda ili napravi neki dobar transfer – onda miševi opet uđu u svoje rupe i tajac.
1. Gonzalo Garcia i „godina stabilizacije“
Krenimo npr. od trenera Gonzala Garcije.
Trener koji je doveden s aureolom najboljeg trenera lige, trenera koji igra agresivan, moderan i napadački nogomet, baš onako kako bi većina htjela da igra i Hajduk, sa puno šansi, golova, ukratko da igra napadački i oku ugodno. Tom treneru su tijekom prijelaznog roka prodana oba prva stopera (Prpić i Uremović), pojačanja su dovođena (uglavnom nespremna) u hodu sve do početka rujna.
E sad, nakon 7 odigranih kola u famoznoj „godini stabilizacije“ i nakon poraza u derbiju krenu pitanja notornog T.B. boji li se otkaza i je li pričao s nadređenima, radijski wannabe Pezzi S.F. kaže tijekom radijskog prijenosa da se šuška o otkazu treneru, J.R. kaže doslovno da Garcia nije natjecateljski trener adekvatan ambicijama Hajduka… te da je Vučević došao prekasno da bi zaustavio promociju trenera koji je već bio angažiran.
Jedan u više navrata bivši trener Hajduka kaže da je ekipa dobra ali je treba posložiti, treba joj novi trener s novim idejama, na Sportklubu izlazi naslov s pitanjem je li mu prvi derbi s Dinamom ujedno i posljednji, a vječne „legende“ uvijek poentiraju kako nema šta stranac radit u klubu, jer, znate već – mentalitet, bazen, dišpet, ovo-ono…
Ponavljam da se ovo događa nakon 7 (sedam) odigranih utakmica novog trenera s novom ekipom, i to proizvede toliko medijskog napadanja, naravno uz orgijanje po komentarima na društvenim mrežama.
A svemu nije ni pomoglo ni to što sportski direktor Vučević, ničim izazvan, daje intervju „SN“, dokazanom medijskom neprijatelju Hajduka (imamo li mi PR službu u klubu?), gdje dolije ulje na vatru naglašavanjima kako on nije odabrao Garciju, te kako ovaj sporo prepoznaje vrijednosti i pozicije određenih igrača ili tako nešto.
Ako smo išta iz povijesti naučili to je da smo nestrpljivi s trenerima, da im se prebrzo režu glave, da nam je tu možda i najpotrebniji kontinuitet i da se nekad mora trpit i lošija faza i lošiji trenuci, ako mlađim igračima, tako i trenerima.
Sad, kad smo dobili Istru u gostima 0:3 i kad nakon 10 kola imamo jednako bodova kao i atomski, supersoničnofuriozni budući prvak svemira Dinamo i sitnih 11 bodova više od Rijeke – ništa o Garciji.
Do prvog slijedećeg (k)iksa.
2. Stadion, emocije i realnost
Druga tema oko koje se također povela nepotrebna i na momente histerična rasprava je stadion.
Opcije u medijskom prostoru su od rekonstrukcije Poljuda, rušenja sadašnjeg stadiona i gradnje novog na istoj lokaciji Poljuda ili gradnja potpuno novog stadiona na Brodarici, pa sve do najnovijeg koje dolazi od Društva arhitekata Split – da se razmotri i četvrta opcija gradnje novog stadiona, ali ne na Brodarici, već naprimjer na TTTS-u ili negdje tako na rubnim dijelovima grada (što se i meni čini dobrom opcijom).
O ovoj temi su svi komentirali koji su valjda znali otipkati rečenicu u komentaru, a stvar bi trebala biti jasna.
O svim opcijama se mora napraviti što prije procjena troškova (rekonstrukcije ili rušenja i gradnje ili nove gradnje) i procjena budućih prihoda u svim opcijama, uzimajući u obzir i ostale elemente bitne za grad i okolinu gdje bi se eventualno gradio novi stadion (prvenstveno prometna rješenja).
U ovom trenutku postoji sporazum kojim Republika Hrvatska i Grad Zagreb grade dva stadiona u Zagrebu, koji će dobiti moderan stadion u Kranjčevićevoj za 12.000 ljudi i novi moderan stadion Maksimir za 35.000 gledatelja.
U političkim govorima i usmenim obećanjima država je obećala jednakim sredstvima pomoći i Gradu Splitu i ne smije nam se dogoditi ono što je već izvijesno – da će Zagreb dobiti dva nova moderna stadiona, a mi ćemo i dalje pričati o opcijama, prepirat će se ljudi iz Kluba sa ljudima iz Grada, pa ljudi iz Grada sa Društvom arhitekata, nešto se pita i nositelja autorskih prava, konzervatore…
Moje je mišljenje da se o stadionu ne smije pričati s emocijama koje svi imamo prema Poljudu – potrebno je gledati dobrobit kluba, kojem je nasušno potreban sadržajno moderan i financijski iskoristiv stadion koji će generirati prihode koje sad nemamo.
Nekada su navijači bili vezani za Stari plac, pa se prešlo na Poljud i nastavilo se opet navijati za Hajduk. Nekada su navijači Bayerna u Münchenu bili vezani za Olympiastadion, pa su 2005. prešli na Allianz Arenu.
Emocija je jedno, ali dobrobit kluba mora biti na prvom mjestu.
Mora se inzistirati da usmena obećanja državnih poglavara ne ostanu samo negdje u magli, nego da se pretoče u sporazum i da i Split/Hajduk dobije ono što je dobio Zagreb/Dinamo.
No, prethodno ljudi iz kluba i ljudi iz Grada moraju pronaći najbolje rješenje za stadion, ali ne manje bitno i za odgovarajući kamp za Akademiju, jer je neoprostiv grijeh i velika sramota svih gradonačelnika Splita i svih uprava Hajduka u zadnjih 45 godina ta da Hajduk ima 2 (slovima: dva) pomoćna terena, od čega jedan koriste samo seniori, a na drugom treniraju i igraju sve natjecateljske kategorije iz Akademije Hajduka, kao i ŽNK Hajduk.
3. Livaja – uteg ili ključ?
Da završimo sa Livajom.
„The Ćaća“ je ozlijeđen na utakmici protiv Lokomotive koju smo dobili 2:0 i izašao je na poluvremenu, te smo bez njega u sastavu dobili Vukovara u Vinkovcima 0:1 i Istru u Puli 0:3.
Vjerojatno ste vidjeli neke naslove i izjave „stručnjaka“, kao i komentare nekih koji se izjašnjavaju kao navijači Hajduka, a koje brojni portali brže-bolje stave u naslov u stilu:
„Hajdukovci na fejsu – bolji smo bez Livaje“,
pa neki youtuberi naprave naslov „Livaja ne treba Hajduku?“,
u onim novinama kojima je naš sportski direktor otvorio dušu ide naslov „Livaja je postao Hajdukov uteg“ i slično.
Naravno da svi ti članci dovedu do masovnih čitanja, a što je za ovaj tekst bitnije – i do masovnih komentara za i protiv, koji prečesto prelaze u vrijeđanja i omalovažavanja.
A zajedno kad gledaš tekstove, naslove i komentare – stvaraju sliku koju prosječan čitatelj doživljava kao realnu i kao priču s nekakvom podlogom, a u biti je to samo još jedan od načina kako pokušati destabilizirati klub.
A mi u godini stabilizacije – neće moći.
To što se izostankom Livaje iz ekipe i promjenama formacija u kojima smo igrali, nametnuli neki drugi igrači, upravo je ono za čim vapimo proteklih godina – govorili smo svi kako ne može Livaja sam vući Hajduk, mora mu se priključiti još netko.
I sad kad se priključe ponovno rođeni Pukštas (hvala Garcia, veliki minus za Genara), kad je oživio Šego, kad su sve bolji Almena i Pajaziti, kada Hrgović igra sve bolje na svojoj poziciji – sad se to predstavlja kao problem za Livaju i Hajduk?
Ono što mnoge vjerujem žulja je nešto drugo – a to je kakav će tek Hajduk biti kad se Livaja vrati u igru, kad su se ostali konačno razigrali, kad Garcija sa sve boljom fizičkom spremom novih igrača polako dolazi na ono što želi igrati.
A mi, „dok se tražimo“, trenutno izjednačeni s glavnim protivnikom na prvom mjestu i sa 11 bodova više od Rijeke.
Strah ih je jer se čovjek sa statistikom od 96 golova i 57 asistencija u 181 odigranoj utakmici tek treba vratiti u sastav Hajduka, to je jedina istina.
S razlogom ih je strah.
Hajduk vječna inspiracija
Kako ne znam koliko je teksta prikladno za kolumnu, zaustavit ću se na ova tri primjera koja su mi upala u oko u zadnjih mjesec dana, a dobar su pokazatelj kako je Hajduk velik, kako je Hajduk živ.
Jer toliko tekstova, polemike i emocija svih vrsta može proizvesti samo nešto što je jako bitno ljudima, i nešto što je jako i žilavo i ne želi se predati bez obzira na sušu u trofejnoj sali zadnjih 20 godina.
To što nas često dovodi do ludila, što nas tjera na rasprave na kavi, uz ručak, prije/poslije nedjeljne mise ili u dućanu, benzinskoj ili npr. i na sudu – samo znači da je Hajduk nepresušna tema, da je Hajduk vječna inspiracija, a navijač Hajduka prvenstveno dijagnoza.
